Emocije i izvedbene umjetnosti

Strah, žalovanje, bijes

Emocije i izvedbene umjetnosti — Strah, žalovanje, bijes Une Bauer polazi od kritičke pozicije kako su i čisto kognitivni (tradicionalno dominantni) i čisto emotivni, senzualistički pristup umjetnosti metodološki i epistemološki neadekvatni za sustavno suočavanje s fenomenima postdramskog kazališta. Budući da je postdramski teatar postao dominantna estetska praksa na europskom kontinentu, unio je podosta nesuglasica u tradicionalne tetarološke tabore koji se s novim fenomenom nisu znali analitički nositi. Kako bi im doskočila i nadogradila teorijsku neadekvatnost dijela tradicionalne teatrologije, autorica poseže za kompleksnim interdisciplinarnim poljem afektologije. U posljednjih dvadesetak godina svjedočimo tzv. afektivnom obratu, odnosno zalasku znanosti o umjetnosti i estetike u polje afekata. Iako sad već možemo govoriti o zasebnom znanstvenom podpolju, ova studija nudi filozofski informiranu elaboraciju afekata u razumijevanju umjetnosti. Zagovaravajući stanovitu afektivnu ontologiju umjetnosti autorica uspijeva izbjeći isključive opozicije kojima je estetika prožeta: ima li u razumijevanju umjetnosti primat forma ili sadržaj; je li umjetnost autonomna sfera ljudske djelatnosti ili heteronomna? Sadržavajući minuciozno razrađene filozofske argumente, osnažene najsvježijim znanstvenim uvidima, djelo nudi svjež, teorijski odvažan ulazak u kompleksnu materiju, nudeći konkretnu i originalnu vlastitu poziciju.

izv. prof. dr. sc. Goran Pavlić

(…) višak misli, referenci, osjećaja i pitanja. Ne u smislu da je toga previše, nego u smislu da te stalno vuče na još, na još jednu bilješku, još jedan zaokret u glavi, još jednu malu digresiju koju želiš zadržati. Već na samom početku imam osjećaj kao da možda nikad neću stići „do kraja“, jer me svaka stranica otvara prema nečemu novom. Svaki put kad okrenem stranicu moram uzeti nekoliko trenutaka da nešto zapišem, ili da pogledam kroz prozor i sama sa sobom prediskutiram ono što sam upravo pročitala. I to mi se čini sasvim prirodno kad čitaš knjigu Une Bauer. Rijetko je iskustvo čitati tako gustu i živu literaturu kao kad zagrizeš u sočnu jabuku pa ti treba vremena da je prežvačeš, da osjetiš sok i da pustiš da se okus zadrži. (…) Knjiga je pisana s ogromnom pažnjom, i to ne samo u smislu teorijske preciznosti, nego i u tonu: s humorom, ironijom i vrlo jasnom kritičkom oštrinom. To je tekst koji istovremeno zna biti rigorozan i duhovit, ozbiljan i samosvjestan, kao da autorica stalno vodi dijalog i sa sobom i s čitateljem. Bitna mi je svijest autorice, jer se ponekad u knjizi nalazim u situaciji da nešto pročitam, neki pasus, rečenicu ili tvrdnju, i to mi odmah u glavi proizvede osjećaj: „Ali čekaj, ja se ne bih složila s tim…” ili „Dobro, ali što ako uzmeš u obzir…?” ili nešto slično. Tada se uvijek pojavi onaj mali broj iznad riječi koji te lijepo usmjeri prema komentaru u kojem je autorica već svjesna upravo toga o čemu sam se i ja pitala, ili pak u samom tekstu nastavi s kontradikcijom. Skoro pa je pomalo creepy, jer u trenutku kad pomisliš da autorica na to nije mislila ona je već pet koraka ispred tebe. Sviđa mi se što je tekst vrlo često u kontradikcijama, u glavi mi to pomalo izgleda kao da Una razgovara s malom grupom Una, kao multipliciteta koji međusobno raspravljaju. (…) Fascinantno je koliko su u ovoj knjizi stvari precizno artikulirane. Autorica stalno pokazuje koliko se jedan pojam koji koristimo u svakodnevnom, akademskom, psihološkom, umjetničkom,… govoru/kontekstu, može dodatno raščlaniti i razgranati. Ono što naizgled izgleda kao jedna riječ ili jedna ideja, u njezinoj analizi dobiva niz pod-razlika i terminoloških nijansi koje postaju iznenađujuće specifične. Često se radi o pojmovima za koje mislimo da ih poznajemo, ali kroz način na koji ih razvija postaje jasno koliko su zapravo složeniji i koliko preciznosti zahtijevaju kad se njima pokušava misliti i analizirati naše percipiranje svijeta.

Ajda Nina Škvarč, koreografkinja i plesačica